Pismo
U zadnjih nekoliko godina, valjda otkako sam u srednjoj školi, točnije gimnaziji, pretežito mama mi nekako ruši raspoložnje. Koliko god pokušavala razgovarati s njom o tome, ne postižem ništa. Ne znam više koga pitati za odgovore, kako i zašto je to tako i kako to popraviti ili si barem ojačati psihu kako ne bih to doživljavala kao nešto trenutačno. Normalno je da mama kuka i komentira kako sam ovakva ili onakva… Ali ovo je prešlo neke granice jer uz preostali stres od prve i druge škole, ne trpim to najbolje. Problem je zapravo što se moja mama katkad iz čista mira pojavi npr. u sobi, ili u kojoj se već prostoriji nalazimo, i krene kukati kako, evo npr., pišem domaću zadaću u 10 navečer, kako je kašnjenje bolest, ali zapravo iako možda u početku ispada da ću zakasniti negdje, u većini slučajeva ne zakasnim na odredište. Previše se brine o tom kašnjenju tako da čim je nešto razdraži, idućih će 1-3 tjedna, uz aktualni predmet za kukanje, krenuti kukati o kašnjenju iako se u tom razdoblju to nije događalo. I ja, jednostavno, koliko god spavala preko noći, dok je škola svejedno sam umorna dan nakon. I, normalno, počet će mi se spavati kad dođem doma, presvučem se, skinem kontaktne leće itd. I poželjet ću odspavati pol sata ili sat vremena.
To je uglavnom to, hvala unaprijed i lp!
Odgovor
Draga…
Odnos između djece i roditelja vjerojatno je najkompliciraniji odnos u životima većine ljudi. U odnosu s roditeljima prolazimo kroz niz promjena – od malog djeteta potpuno ovisnog o njima do odrasle, samostalne, njima ravnopravne osobe. Kako taj prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob nije jasno određen nekim datumom ili događajem, u određenom razdoblju postaju učestala neslaganja između roditelja i djeteta dok svi traže pravo mjesto i pravi način međusobne komunikacije u novim okolnostima.
Trenutačno prolaziš kroz razdoblje kada se mlada osoba osamostaljuje i uči postaviti i održati granice prema osobama iz okoline, uključujući i postavljanje granica prema roditeljima. Taj proces zna biti težak i za mladu osobu i za roditelje. No važno je znati da svaki član obitelji ima pravo na vlastite potrebe, osjećaje, misli, stavove, očekivanja, koji se mogu razlikovati od onih drugih članova obitelji, a opet pripadati i biti dio te obitelji.
Koliko je sličnost s roditeljima važna jer pruža bazu naše osobnosti, toliko je različitost važna za daljnji razvoj naše individualnosti i odrastanje u samostalnu i nezavisnu osobu. A upravo je ta različitost ono što plaši naše roditelje. Boje se da ako previše odmaknemo od njima poznatog načina funkcioniranja, oni nas više neće moći zaštititi. Iz tvoga pisma vidim da je tvoja majka zabrinuta kada određene stvari radiš drukčije nego što ih ona čini. Vjerujem da su njezine namjere pozitivne i da ti želi dobro, no načinom na koji komunicira s tobom postiže suprotan učinak – narušava vaš odnos i potkopava tvoju motivaciju za ulaganjem truda. Uz to, povređuje te njezino nepovjerenje.
Uloga je roditelja pomoći djeci u prevladavanju problema, no kako djeca odrastaju, sve manje žele da im roditelji nude rješenja. Da bi razvili zrelost i odgovornost, djeca se u jednom trenu moraju zaputiti svojim vlastitim putem, učiti iz vlastitih grešaka i postizati uspjehe iz vlastitih pokušaja. Roditeljima je katkad teško povući se te nas, zbog vlastitih strahova, nastoje prezaštititi. No jedino što roditelji mogu jest pružiti djeci najbolju moguću bazu, a zatim ih pustiti i vjerovati da će, na temelju vrijednosti koje su im prenijeli, djeca u suštini donositi dobre odluke i činiti prave izbore. A tvoja je dužnost napraviti najbolje od onoga što su ti roditelji odgojem dali i vidjeti što od toga možeš dalje stvoriti.
Možda će ti ovo pismo pomoći staviti se u poziciju tvoje majke pa te njezini postupci više neće uzrujavati tolikim intenzitetom. Kada budeš manje uzrujana, bit će ti lakše konstruktivno razgovarati s njom i zauzeti se za svoja stajališta. U razgovoru joj prvo daj do znanja da si svjesna da sve što čini, čini iz ljubavi i za tvoje dobro te da si joj zahvalna i na tome i na svemu što ti je dosad pružila. Reci joj da razumiješ njezinu brigu, no reci joj i o svojim osjećajima, da te povređuje njezino nepovjerenje u to da ćeš odgovorno izvršiti obveze. Argumentiraj joj svojim uspjesima da nema razloga za brigu. Također, nemoj na prvu odbaciti svaki njezin prijedlog i poticaj, katkad će biti u pravu.
Kao što sam već navela, odnos roditelja i djeteta se tijekom odrastanja mijenja: od faze u kojoj dijete idealizira roditelje, preko faze međusobnih neslaganja i sukoba, da bi konačno postali „odrasli“ i tada se odnos ponovno popravi, kada počnemo jedni druge doživljavati odraslima, uz međusobno uvažavanje različitih mišljenja. Čak i tada, bit će trenutaka kada ćete se ti i majka odlično razumjeti i slagati i trenutaka kada to neće biti moguće. I to je normalno jer će vam iskustva, pozicije i uloge uvijek biti drukčije.
Sa sve većom samostalnosti, preuzimamo i sve više odgovornosti za upravljanje vlastitim životom, dok roditeljska odgovornost polako odlazi u pozadinu. Svaka promjena u životu stavlja nas u situaciju koja nam je nova i nepoznata te od nas zahtijeva prilagodbu. Normalno je da u početku ne znamo kako se postaviti i da zbog toga osjećamo strah.
Iz tvog pisma mi se čini da strah kod tebe aktivira sklonost odgađanju izvršavanja zadataka. Iako nam odgađanje donosi trenutačno olakšanje, dugoročno nas dovodi u još veći problem i nepovoljno utječe na naše mentalno i fizičko zdravlje. Dovodi do smanjenja zadovoljstva životom, kronične napetosti i stresa, školskog neuspjeha, a može potaknuti i razvoj simptoma anksioznosti i poremećaja raspoloženja.
Odgađanjem se nastoji izbjeći neugoda izazvana određenim zadatkom (npr. dosada) ili vjerovanjima i osjećajima vezanim uz taj zadatak (tjeskoba, nesigurnost, sumnja u sebe i slično). To znači da smo preplavljeni negativnim emocijama i suočavamo se s njima tako da pokušavamo izbjeći zadatke i situacije koje dovode do tih negativnih emocija ili ih pojačavaju.
Katkad odgađamo i zbog dojma da ne možemo kontrolirati situaciju, da ne znamo što učiniti ili da nešto nećemo dobro učiniti. Katkad znamo što učiniti, ali se bojimo da to nećemo učiniti dovoljno dobro. Previsoka očekivanja osoba sklonih perfekcionizmu dovode do straha od neuspjeha i vjerovanja da je bolje ne pokušavati, nego doživjeti neuspjeh. Odgađanjem na taj način čuvamo pozitivnu sliku o sebi jer eventualni neuspjeh možemo pripisati nedovoljnom trudu, a ne svojim sposobnostima. No važno je rezultate sagledavati realno – često je dovoljno da je zadatak obavljen dobro, a ne savršeno. Također, katkad nam i realni neuspjeh, nakon početne nelagode, donosi mnogo više koristi od uspjeha jer nam omogućava da naučimo nove stvari i dodatno se razvijemo kao osoba.
Osim straha od neuspjeha, možemo osjećati i strah od uspjeha, pretpostavljajući da s većim uspjehom dolaze i veća očekivanja od nas, veća odgovornost, novi napori i zadaci. O kojem god se strahu radilo, važno je suočiti se s njim ne samo da nas ne bi kočio u trenutačnoj aktivnosti, nego i da ne bi ometao naše funkcioniranje u budućnosti.
Budući da je uzrok odgađanja neadekvatno upravljanje negativnim emocijama, u tim trenucima važno je osvijestiti kako se osjećamo i što činimo kad nas taj osjećaj obuzme. To nam daje priliku da osjećajima naučimo upravljati na nov način.
Osim emocija, važnu ulogu u nastanku i rješavanju problema imaju i naše misli, odnosno značenja koja pridajemo određenim zadacima i situacijama. Promjenom perspektive značajno možemo utjecati na vlastito ponašanje. Ako neku obavezu doživljavamo golemom i teškom, možemo se osjećati obeshrabreno i preplavljeno. Međutim, Ako u toj obavezi pokušamo pronaći nešto što nam je zanimljivo, značajno ili što bi nas moglo razveseliti, bit će nam lakše obaviti taj zadatak.
S vremenom nađemo način kako funkcionirati u novim situacijama i one postanu dio našeg uobičajenog života. Podsjeti se svih prepreka na koje si do ad naišla i koje si uspješno preskočila ili zaobišla. Suočavajući se s novim zahtjevima, stječemo nova znanja i vještine kojima nadograđujemo svoje ranije iskustvo. Svakodnevno osvijesti svoja postignuća toga dana, makar ti se neka činila i mala. Nemoj olako prijeći preko tih iskustava, već osjeti zahvalnost i ponos za sve uspjehe koje postižeš. Na taj način oni postaju dio tebe i osnažuju te za daljnje suočavanje s izazovima.
Potaknula bih te i da se obratiš psihologu kako bi ti tijekom ovoga zahtjevnog razdoblja pružio podršku i pomogao ti prepoznati dodatne kapacitete za suočavanje s emocijama i životnim zahtjevima. Stručnu podršku uživo možeš dobiti na Odsjeku za promicanje i zaštitu mentalnog zdravlja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, a usluga za korisnike je besplatna.
Srdačno,
Mia Host, psihologinja
