Pismo
Srdačan pozdrav…
Moj najveći problem trenutačno je prekid s partnerom nakon pet i pol godina. Razloga ima puno, s moje se strane dogodila nevjera prije dvije godine preko koje je zaručnik odlučio prijeći, ali nakon toga više ništa nije bilo isto. Razlog je prevare bio neodostatak seksa u vezi, nerazumijevanje, njegova hladnoća, neotvorenost (osoba koja ne pokazuje emocije, zatvoren).
Znam da je za mene bolje potražiti sreću drugdje, ali jednostavno se ne mogu pomiriti s time jer sam tek sada svjesna svojih propusta i sebičnosti, koje prije nisam vidjela. Da, možda u nekom trenu okrivljujem sebe iako je za sve potrebno dvoje. Njega sam vidjela kao svog supruga i osobu s kojom ću imati djecu (on ima brak iza sebe i dvoje djece). Tijekom tih pet godina imala sam dva spontana pobačaja. Zadnji je bio prije mjesec dana i to izvanmaterična trudnoća, operacija i oporavak. Nije bio uz mene kad sam ga najviše trebala i tada sam odlučila da se moramo razdvojiti za dobrobit sebe, ali… krivo mi je. Znam da nikoga nisam toliko i na takav način voljela do sada, unatoč mojoj nevjeri. Mogla bih vam pisati do sutra jer ima jako puno detalja i komplicirano je ukratko objasniti situaciju koja se događala sve ove godine. Uza sve to ostala sam i bez posla, srećom našla sam drugi pa je s te strane malo lakše, ali ova tuga, plač i nemoć nikako da se utišaju. Htjela sam napraviti sve što je u mojoj moći da mi danas-sutra ne bi bilo žao da mu nešto nisam rekla i objasnila svoje postupke, pa sam to i napravila. Našli smo se, porazgovarali, ali za njega je ova priča završena.
Po prirodi sam pozitivna i uvijek nasmijana, ali ovo me dotuklo. Vrijeme provodim pospremajući, slušajući glazbu, moglo bi se reći da sam se u neku ruku “zatvorila” u kuću. I inače nisam od izlazaka, ali sada još manje. Nisam depresivna po prirodi, ali kao da sam u takvoj nekoj fazi nemoći. Ne volim biti sama, tako da posjeta meni bliskih ljudi uvijek imam, ali kad oni odu, sve se promijeni. Kuća je prazna (jedino me maca uvijek čeka), srce je prazno, duša teška i puna bola i patnje za njim, koji nikada više neće biti moj. Naša je veza definitivno bila nezdrava; ja topla puna emocija, on suzdržan i hladan. Rekla bih i narcisoidan. On uvijek u prvom planu.
Ne želim i ne mogu se, nažalost, trenutačno zamisliti s nekim novim jer je on za mene bio sve. Ali toga sam tek sada svjesna. Žao mi je što nismo otišli na neku od terapija za parove i što nisam shvatila prije da nije problem samo u nevjeri, već i u drugim manjim problemima koji su se “trpali pod tepih”. Naši bi razgovori uvijek završavali raspravama i nikada problem ne bi riješili do kraja. Život nije nimalo jednostavan, pun uspona i padova, dobrih i loših odluka, a mene su tri najveće loše stvari zadesile odjednom i ne znam kako se izvući iz ovog stanja u svojoj glavi.
Odgovor
Pozdrav!
Zaista Vam se puno toga dogodilo u posljednje vrijeme, i potpuno je razumljivo da Vam se u ovom trenu čini da ne vidite izlaz iz ovog stanja koje vas preplavljuje. Sebe doživljavate pozitivnom i uvijek nasmijanom, no u životu se dogode određene stvari zbog kojih je zaista teško zadržati osmijeh na licu. Takvi događaji u nama uzrokuju osjećaj gubitka i potrebu da tugujemo.
Često nam upravo osobe koje su nam najbliže uzrokuju najviše boli jer od njih imamo najveća očekivanja i potrebu da nas vide, čuju i odgovore na naše zahtjeve. Kada se to ne ostvaruje, bliskost se smanjuje, a negativne percepcije o sebi, toj drugoj važnoj osobi i samom odnosu jačaju: ˝Ja ne zaslužujem dobiti više u ovom odnosu, nisam vrijedna ljubavi, on nije tu za mene ni u najvažnijim trenucima, naša veza je nezdrava.˝
U Vašem slučaju riječ je o partnerskom odnosu koji Vam je bio iznimno važan, o osobi koju ste doživljavali kao svoga budućeg supruga. Puno ste toga proživjeli u odnosu, iz Vašeg je opisa jasno kako prepoznajete određene postupke, odluke ili nečinjenje koje je dovelo do prekida, a prepoznajete i mogućnost da je prekid i nešto do čega je trebalo doći, s obzirom na različitosti, ponajprije u načinu komunikacije, ako sam Vas dobro razumjela.
Pa, iako smo nekad svjesni da je nešto logična posljedica određenih događaja, osjećaj gubitka je i dalje snažan i preplavljujući. Odluka da prekinemo vezu može izazvati razne teške osjećaje, a pozicija u kojoj to čini naš partner iako mi to ne želimo, još je teža.
Ono što čujem u Vašem pismu je puno propitkivanja, brige da niste uspjeli “spasiti”odnos, da ste se možda trebali “samo više potruditi” da ga popravite. Prekid dugogodišnje veze može uzrokovati osjećaj neuspjeha; toliko vremena uloženog u neki odnos kao da je rukom odneseno, može Vam se činiti da je vrijeme uloženo u tu vezu potrošeno, čak i ako je imala smisleno mjesto u Vašem životu mjesecima, godinama. Može biti poražavajuće shvatiti da je veza gotova, čak i ako je godinama bila izazovna i iscrpljujuća. Prekid veze može izazvati osjećaj usamljenosti, čak i ako ste se već osjećali usamljeno u vezi. Ovi osjećaji, simptomi reakcije na tugovanje, mogu djelovati zaista zbunjujuće. Ne bi li činjenica da znamo kako smo izašli iz izazovnog odnosa u kojem se nismo osjećali dobro značila da to ne bi trebalo toliko boljeti? Nažalost ne.
Kad prekinemo vezu, čak i onu tešku, toksičnu, iscrpljujuću, frustrirajuću, vjerojatno ćemo tugovati. Jer, u jednom je razdoblju ta veza vjerojatno bila ispunjavajuća i prirodno je da žalimo zbog gubitka tog osjećaja. Možemo žaliti zbog načina na koji je veza propala. Veza možda nikada nije bila dobra pa žalimo za onim što je moglo ili je trebalo biti ili čak za onim što smo tako dugo podnosili. Možemo tugovati i za izgubljenom budućnošću koju smo zamišljali da zajedno gradimo. Žalimo za onim što je bilo, žalimo za onim što nikada nije bilo, žalimo za onim čega više nema i žalimo za onim što ne može biti.
Da biste u sebi napravili mjesta za svu tu tugu, važno je sebi dopustiti ove osjećaje. Pospremanje, slušanje glazbe, druženje s prijateljima sjajni su načini utjehe, maca koja uvijek vjerno čeka… No važno je sebi dopustiti i proces žalovanja, tuge, svih kompleksnih osjećaja proizašlih ne samo zbog jednog, već tri gubitka koje ste doživjeli. Doživjeti gubitak trudnoće, i to bez podrške partnera, vjerujem da je bilo bolno iskustvo koje od vas zahtijeva i fizički i psihološki oporavak.
Katkad drugima koje volimo lakše izražavamo podršku i razumijevanje nego samima sebi. Što možete pitati sebe, a pitali biste najbližu prijateljicu? ˝Kako sam? To nije bilo lako preživjeti, kako se osjećam u vezi s tim? Što mi je sada potrebno? Kako si mogu pomoći?”
Želim reći, dok tugujemo, možemo susjećati sa sobom i dopustiti si da osjećamo što god osjećamo. Možemo se podsjetiti da je i ljutnja u redu, i zahvalnost za ono što je bilo, i tuga što se to neće više nikada događati. Sve te emocije mogu postojati i često postoje istodobno.
Još 1969. Elisabeth Kübler-Ross opisala je pet faza tugovanja: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Više od pedeset godina poslije znamo da se te faze mogu pojaviti u drukčijem redoslijedu, neke se mogu preskočiti ili ponoviti, a mogu postojati i neke druge faze kroz koje mogu proći oni koji su doživjeli gubitak. Ali svim je objašnjenjima procesa žalovanja zajedničko to što ga opisuju kao proces koji traži vrijeme.
Dopustite sebi to vrijeme i način koji Vam najbolje odgovara, bilo to i osamljivanje koje Vam do sada nije bilo svojstveno, a sada Vam odgovara. Možda je i javljanje na naš portal bilo nešto što dosad niste učinili, a učinilo Vam se da bi moglo pomoći?
Uključiti (stručnog) sugovornika u proces žalovanja svakako može biti jedan od načina kako se nositi s ovom situacijom. Odlaskom na savjetovanje, odnosno psihoterapiju ovu bolnu životnu situciju možete podijelili s nekim tko Vam može pružiti podršku i pomoći Vam u tome da se ˝izvučete iz ovog stanja u glavi˝.
Puno sreće Vam želim!
Ivona Maričić Kukuljan, psihologinja i psihoterapeutkinja
