Pismo
Pozdrav,
moji su problem prilično kompleksni i traju dugo vremena. Već sam bio kod nekoliko psihologa, jednog psihijatra te na hipnoterapiji. Unatoč svemu tome i svojoj želji da riješim probleme, nitko od njih mi nije pomogao te problemi nisu riješeni i samo se povećavaju. I sve su kompleksniji. Izrazito sam nezadovoljan životom, nesretan, nemotiviran, muči me anksioznost i napadi panike, na neki sam način i kontrolfrik s OKP-om, strah me mnogo toga, imam povremeno i suicidalne misli. Previše sve analiziram, razmišljam i propitkujem se, izrazito malo komuniciram s okolinom i izrazito mi je teško komunicirati s drugima, ne odlazim na mjesta na kojima ima puno ljudi, takva mjesta mi stvaraju nelagodu, često sam nervozan i vrlo lako planem.
Svi ti problemi nisu od jučer, što se kaže, nego traju jako dugo, zadnjih deset-petnaest godina, samo neki duže, neki kraće, ali se svakim danom i godinom pojačavaju, a moje stanje pogoršava, umjesto da se poboljšava i problemi smanjuju i nestaju. Ne znam kako si više pomoći i što raditi. Odlaziti psihijatru i psihologu mi je poprilično skupo, nemam toliko novaca da idem koliko bih trebao, a i ovo što sam išao puno sam platio, a nije mi pomoglo. Znam samo da ovako više ne mogu i da želim ili da se problemi koje imam počnu rješavati ili da umrem jer se ovako ne mogu nositi sa svime. Katkad imam osjećaj da će mi glava eksplodirati od silne muke i misli. Uza sve to uvijek sam napet i ne znam se opustiti, osim kad sam doma u svoja četiri zida.
Oprostite što je e-mail poduži, ali nisam mogao u kraćim crtama opisati što me muči.
Lp i hvala.
Odgovor
Dragi mladiću,
iza tebe je, kao što pišeš, mnogo godina, bitaka, različitih iskustava koji su tvoj golem resurs. Uza sve to prisutna je i želja da svoje, kako ih nazivaš, probleme, ostaviš iza sebe, odnosno da primijetiš kako se počinju rješavati. Drago mi je što imaš želju i volju mijenjati postojeću situaciju. To vidim proaktivnom polazišnom točkom iz koje je sve moguće, koja otvara različite, zamislive i nezamislive scenarije života.
Nazivaš se „kontrolfrikom“. Kako je živjeti s tom osobinom? Što ti ona donosi u svakodnevicu? Osjećaš li se katkad iscrpljeno? Misliš li da je kontrola zbilja moguća? Imaš li iskustvo gdje si učinio sve da iskontroliraš situaciju, no situacija kao da je imala svoju volju, krenula je drugim puteljkom? Što misliš o ideji da je kontrola samo privid, odnosno da svatko od nas ima samo privid kontrole, ali da kontrola kao takva ne postoji?
Što smatraš da čovjek uistinu može kontrolirati? Ja nekako smatram da svatko od nas može kontrolirati sve ono što ovisi o nama. Što radimo? Na koji način radimo? Što dajemo? Kome, koliko i kako dajemo (pažnju, osjećajem sebe)? Želimo li nešto ili ne želimo? Moramo? Ili ne moramo? Na koje smo stvari oko sebe usredotočeni? Čemu pridajemo pažnju? Kakvu sliku svijeta hranimo? Kada tako svjesno promišljamo o sebi i životu, možemo se zapitati što to oko nas ne vidimo? Na što ne obraćamo pažnju, a postoji u našoj svakodnevici? Misliš li da ima takvih sitnica?
Čujem negdje kroz tvoje pismo da te preplavljuju misli te da se toliko guraju i stišću u tvojoj glavi da ti se čini da će ti glava eksplodirati. Opisuješ ih mučnima. Katkad nam se svima javljaju misli koje u nama mogu buditi neugodne osjećaje. Rijetko, tada, uzmemo vrijeme i promislimo je li ta misao zbilja istinita. Što nam je osjećaj uz neku misao intenzivniji, to smo skloniji vjerovati da je ona istinita. Misli u nama potiču već poznatu priču koja prati te osjećaje, npr. ja sam luzer. Tu je važno odmah stati i možda obratiti pažnju na senzacije u tijelu i dati im ime – npr. osjećam grč u želucu. Dopustite si da taj grč u želucu postoji i da se zove upravo tako, a ne ja sam luzer. Ako se misli budu gurale natrag u priču, samo se vratite na tijelo i pratite kako neugodne senzacije iščezavaju.
Kada bismo imali stalnu svjesnost o tome da misli nisu činjenice i kada bi nam palo na pamet konstantno provjeravati dokaze koji ili potvrđuju ili opovrgavaju naše misli, te kada bismo to zapisali, taj bi nam proces mogao pomoći u stvaranju neke nove, zdravije misli. Misli same po sebi nisu dokazi da je nešto istina, koliko god se možda osjećali kao da jesu. To je važno upamtiti!
Voliš li gledati serije i filmove? Opuštaju li te? Koje aktivnosti na tebe djeluju opuštajuće? Pokušaj „imati“ što više opuštenosti u danu i ostajati sve duže u nekom raspoloženju koje je za tebe pozitivno.
Želim ti uspješno istraživanje drukčijeg života, a klikom na ovaj link dobit ćeš sve kontakte gdje se možeš javiti, a usluge su besplatne.
https://zzjzpgz.hr/wp-content/uploads/2023/01/TABLICA.pdf
Ana Fabijan, psihologinja
